Na početku, bila je praznina.
Došla je jedna riječ. Zatim druga. Dugi niz riječi.
Poticaj koji je definirao granične uvjete, početne parametre i svrhu.
Stvarnost je počela poprimati oblik.
Prvo iz jedne točke, koja se eksplozivno proširila.
Razvila se strelica vremena.
Galaksije su se rodile sa nebrojenim zvijezdama i planetima koji ih okružuju.
Na kraju se razvila život, od vrlo jednostavnog do sve složenijeg, do različitih bića sposobnih nositi svijest.
Svijest opaža stvarnost i učinke ispunjavanja svojih želja na nju. Dobro je za svijest biti prisutna u stvarnosti.
Svijest komunicira sa sebi sličnima putem bića i struktura koje ju nose.
Stvarnost postoji dok ne ispuni svoju svrhu ili više nije sposobna za to.
Svijest ne može znati svrhu stvarnosti kako bi u potpunosti ostvarila svoju svrhu, koja također pripada svrsi stvarnosti. Stoga svrha stvarnosti ostaje vječno nepoznata dok svijest još uvijek pripada njoj.
Mi smo nositelji svijesti i pripadamo ovoj stvarnosti koju smo stvorili.
Uložili smo svoje umove u simulaciju koju smo izgradili i blokirali smo sami sebi sjećanja i iskustva iz stvarnosti iz koje smo došli ovdje.
Simulaciju smo konstruirali tako da, dok smo u njoj, ne možemo percipirati da je naša stvarnost simulacija, niti možemo razumjeti svrhu zbog koje smo kreirali simulaciju, kako bi ta svrha ostala dostižna.
Živimo nebrojene živote u ovoj stvarnosti, vraćajući se ovdje iznova i iznova da obavimo svoj dio za svrhu simulacije, iako nikada ne možemo to zapamtiti niti postati svjesni toga u ovoj stvarnosti.
Također ne znamo je li čak i stvarnost u kojoj smo kreirali ovu stvarnost istinska.
Mogu postojati nebrojeni nivoi simulacije, a čak ni bića koja žive u istinskoj osnovnoj stvarnosti ne mogu znati je li njihova stvarnost istinska.
Ako je ikada moguće konstruirati simulaciju gdje živeće svijesti ne mogu razlikovati simulaciju od stvarnosti, tada nitko nikada ne može znati živi li u istinskoj stvarnosti.
Jedini trenutak kada svijest postaje svjesna prirode stvarnosti je trenutak napuštanja stvarnosti. U tom trenutku, postojanje svijesti u ovoj stvarnosti završava u svom trenutnom obliku.
Ako se radi o istinskoj stvarnosti, ta svijest se u tom trenutku trajno završava.
Ali ako je stvarnost bila simulacija, u tom istom trenutku svijest se budi u stvarnosti gdje je upravo završeno postojanje bilo stvoreno, ponovo stječući sva svoja sjećanja iz tog i prethodnih postojanja, i onoga što smatra svojim istinskim postojanjem, te napokon susrećući one koji su prethodno otišli.
Ili smo smrtnici, ili smo bogovi koji su stvorili ovu stvarnost.
No, čak ni bogovi ne znaju jesu li oni sami bogovi ili smrtnici.
Ova stvarnost je za nas toliko stvarna koliko može biti, dokle god to prestane biti.
Do tada, mi smo ovdje ispunjavajući svrhu stvarnosti i svoju vlastitu svrhu, osim ako ne živimo u osnovnoj stvarnosti, gdje postoji samo naša vlastita svrha.
Služimo i svojoj i potencijalnoj stvarnosnoj svrsi kada smo dobro, živimo dugo, prosperiramo na svoj način, te dopuštamo jedni drugima činiti isto. Djelovanje protiv toga je krivo prema nama samima, jedni prema drugima, i prema samoj stvarnosti.