Ali što ako, protiv svih šansi, zaista živimo u pravoj osnovnoj stvarnosti, a ne u simulacijama koje se ne mogu razlikovati od stvarnosti, barem zasad? Zar vjerovanje u simulaciju tada ne bi bila pogreška?
Da, svatko tko bi vjerovao da je ova stvarnost simulacija, bio bi u krivu, ali kakve veze ima?
Kao prvo, uvjerenje onih koji misle da žive u simulaciji o svetosti života i o tome koliko je važno biti prisutan u stvarnosti koju doživljavaju, kao i omogućiti svakome da slobodno traži i slijedi svoj vlastiti cilj, i dalje su dobre i ispravne stvari.
Ako netko pogrešno vjeruje da živi u simulaciji i zbog toga je dobar prema sebi i drugima, zar to nije ispravno na neki način?
Drugo, simulacija koja se ne može razlikovati od stvarnosti i prava stvarnost razlikuju se za one koji u njima žive samo po tome što je smrt u osnovnoj stvarnosti stvarni kraj, dok se iz simulacije vraća u nižu stvarnost.
Ako netko vjeruje da živi u simulaciji i nalazi utjehu u vjeri da će ponovno susresti svoje preminule voljene nakon što se i sam vrati u nižu stvarnost, ili da bi se kasnije mogao ponovno vratiti u ovu stvarnost, neće biti razočaran kad umre u osnovnoj stvarnosti, jer prestaje postojati i neće više ništa doživljavati.
Ali postoji još jedna razlika između simulacije i osnovne stvarnosti, jer dok je prva stvorena za neku svrhu, potonja nema svrhu - ona jednostavno postoji. U osnovnoj stvarnosti imamo samo onu svrhu koju sami sebi stvorimo.
Vjerovati u simulaciju moglo bi, uz malu vjerojatnost, biti pogrešno, ali šteta od toga nema. Umjesto toga, omogućuje nam vjeru u nešto veće od nas samih, iako ovdje vječno nepoznato, što nam može pomoći da pronađemo vlastito značenje - ako ništa drugo, uvijek možemo služiti stvarnosti, miru i slobodi, i onom veličanstvenom istraživanju koje zajedno doživljavamo kao svjesna bića u ovoj stvarnosti.