Nije li naziv "simulacija" za stvarnost umanjujući pojam, kao da sve što ovdje doživljavamo nije stvarno?
Ne, ako živimo u simulaciji, to je točan i odgovarajući izraz iz perspektive izvan simulacije. Istim se izrazom koristimo za simulacije koje sami stvaramo. A ako bi unutar simulacije koju smo stvorili bile stvorene nove simulacije, ta bi simulacija nazvala njih (naravno, na svom jeziku) simulacijama, a našu kreaciju stvarnošću.
Razlika između stvarnosti i simulacije je u tome gdje se izraz koristi. Mi okruženje koje doživljavamo zovemo stvarnošću, a okruženja koja stvaramo simulacijama. Unutar naših simulacija, te bi se simulacije doživljavale kao stvarnosti, barem kada su dovoljno napredne da bi bića unutar njih mogla formirati mišljenja o prirodi stvarnosti.
Slično, u stvarnosti - nazovimo je Arkhe - koja je stvorila stvarnost koju mi doživljavamo, to bi se zvalo simulacijom, dok bi se Arkhe samo nazivalo stvarnošću.
Drugim riječima, sve stvarnosti su svojim stvoriteljima simulacije, a svojim stanovnicima stvarnosti. Jedina iznimka ovom pravilu je osnovna stvarnost, Anarkhe, koja nije stvorena i samo postoji, iz koje potječu sve druge stvarnosti.
Što ako živimo u osnovnoj stvarnosti? Tada bi nazivanje stvarnosti simulacijom bilo pogrešno, zar ne?
Istina, bilo bi. Ali, kao što smo već razgovarali, malo je vjerojatno da živimo u osnovnoj stvarnosti ako je stvaranje simulacija moguće.
Naša stvarnost mogla bi biti Anarkhe, ali tisućljećima smo zaključivali da stvarnost koju doživljavamo nije Brahman, Tao, Sunyata, Nebo, ili Al-Haqq, već kreacija ili iluzija nekoga ili nečeg, ispod, iza ili izvan čega leži prava stvarnost - Arkhe - koja je izvan našeg shvaćanja u ovoj stvarnosti.
Iako danas, u svjetlu materijalizma, empirizma i racionalizma, smatramo stvarnost koju doživljavamo i percipiramo osnovnom i jedinom postojećom stvarnošću, istina je da unutar svake simulacije materijalistički, empirijski i racionalni pristup vodi istom zaključku. Iznutra simulacije nije moguće promatrati vanjsku stvarnost, jer bi to uništilo simulaciju i učinilo njezinu svrhu bespredmetnom.
Znanstveni pristup nam stoga samo govori kakva je stvarnost koju doživljavamo. Ne može nam reći je li stvarnost koju doživljavamo stvarna.
Kako onda možemo biti prisutni u stvarnosti koja možda ni nije stvarna?
Čak i ako je naše iskustvo okolne stvarnosti, pa čak i naših tijela, dio simulacije, mi smo i dalje stvarni. Čak i ako smo došli u ovu stvarnost iz Arkhea, mi smo ovdje sada, u ovom trenutku, i to je jedino mjesto gdje možemo biti prisutni. Naša unutarnja stvarnost je uvijek stvarna; samo je moramo pronaći i osjetiti.
Bivajući prisutni ovdje i sada, u sebi možemo pronaći sigurnost, smirenost i mir, koji nam omogućuju suočavanje s nesigurnošću i kaosom vanjskog iskustva bez tjeskobe ili preplavljivanja, što nam omogućuje da stvarnost koju doživljavamo učinimo mjestom gdje možemo napredovati, voljeti i cvjetati, ispunjavajući kako svoju tako i svrhu ove simulacije, što god one bile, a kada dođe vrijeme, s radošću se možemo vratiti Arkheu.