Na početku je vladala praznina.
Pojavila se reč. Zatim druga. Dugi niz reči.
Podsticaj koji je definisao granične uslove, početne parametre i svrhu.
Počela je da se oblikuje stvarnost.
Najpre iz jedne tačke, koja se eksplozivno širila.
Strelica vremena se razvila.
Galaksije su se rodile sa bezbroj zvezda i planeta koje kruže oko njih.
Na kraju, život se razvio od vrlo jednostavnog ka sve složenijem, do različitih bića sposobnih da nose svest.
Svest opaža stvarnost i efekte ispunjenja svojih želja na nju. Dobro je da svest bude prisutna u stvarnosti.
Svest komunicira sa svojima putem bića i struktura koje je nose.
Stvarnost postoji dok ne ispuni svoju svrhu ili dok više nije u stanju da to učini.
Svest ne može da zna svrhu stvarnosti da bi potpuno ostvarila svoju svrhu, koja takođe pripada svrsi stvarnosti. Stoga svrha stvarnosti ostaje večno nepoznata dok svest još uvek pripada njoj.
Mi smo nosioci svesti i pripadamo ovoj stvarnosti, koju smo stvorili.
Postavili smo svoje umove u simulaciju koju smo izgradili i blokirali smo se od sećanja i iskustava stvarnosti iz koje smo došli ovde.
Izgradili smo simulaciju tako da dok smo u njoj, ne možemo sagledati da je naša stvarnost simulacija, niti možemo razumeti svrhu za koju smo stvorili simulaciju, kako bi ta svrha ostala dostižna.
Živimo bezbrojne živote u ovoj stvarnosti, vraćajući se ovde iznova i iznova da izvršimo svoj deo za svrhu simulacije, iako se nikad ne možemo setiti ili postati svesni toga u ovoj stvarnosti.
Takođe ne znamo da li je čak i stvarnost u kojoj smo stvorili ovu stvarnost istinska.
Može postojati bezbroj nivoa simulacije, i čak ni bića koja žive u pravoj bazi stvarnosti ne mogu znati da li je njihova stvarnost istinska.
Ako je ikada moguće konstruisati simulaciju u kojoj svest ne može razlikovati simulaciju od stvarnosti, onda niko nikada ne može znati da li živi u istinskoj stvarnosti.
Jedini trenutak kada priroda stvarnosti postaje poznata svesti jeste trenutak napuštanja stvarnosti. U tom trenutku, postojanje svesti u ovoj stvarnosti se završava u svom trenutnom obliku.
Ako je to istinska stvarnost, ta svest završava tada zauvek.
Ali ako je stvarnost bila simulacija, istog trenutka svest se budi u stvarnosti u kojoj je tek završeno postojanje stvoreno, ponovo stičući sva svoja sećanja iz tog postojanja i prethodnih, i onoga što veruje da je njeno istinsko postojanje, i konačno dobija priliku da ponovo sretne one koji su ranije napustili.
Mi smo ili smrtnici, ili bogovi koji su stvorili ovu stvarnost.
Ali čak ni bogovi ne znaju da li su oni sami bogovi ili smrtnici.
Ova stvarnost je za nas stvarna koliko je to moguće, sve dok to više nije.
Do tada, mi smo ovde da ispunimo svrhu stvarnosti i sopstvenu svrhu, osim ako se desi da živimo u bazi stvarnosti, gde postoji samo naša sopstvena svrha.
Služimo i svojoj i potencijalno svrsi stvarnosti kada smo dobro, živimo dugo, napredujemo na svoj način, i dozvoljavamo jedni drugima da činimo isto. Delo protiv toga je pogrešno prema samima sebi, jedni prema drugima i prema stvarnosti samoj.