Šta ako je stvarnost samo simulacija, a mi to nikada ne možemo saznati dok smo ovde? Kakvu to razliku zapravo čini?
Dobro pitanje, jer s jedne strane, ne menja ništa. Najbolji način da živimo u simulaciji je da živimo kao da smo u pravoj stvarnosti, kao da su svi naši izbori nepromenljivi, potpuno prisutni u trenutku.
Ali s druge strane, to menja apsolutno sve.
Prvo, ako smo mi svesti koje su konstruisale ovu simulaciju i došle da žive pune živote u ovoj stvarnosti, onda smo to učinili s razlogom.
Da bi simulacija ostala stabilna, nikad ne možemo ovde saznati taj razlog ili svrhu, ali ona postoji, i što je najvažnije - odlučili smo da dođemo ovamo s potpunom svešću da to nikada nećemo saznati.
Koja god ta svrha bila, svako od nas ima nesvesni cilj da ovde vodi život koji ispunjava tu svrhu ili nas barem približava njenom postizanju.
Možda jednostavno želimo da živimo drugačiji život od onog na koji smo navikli u pravoj stvarnosti - Arhe - ili u prethodnim simuliranim životima. To nam može pružiti uvide i razumevanje na način koji čak ni dugotrajno izlaganje stranoj kulturi nikada ne bi moglo pružiti.
Možda imamo neku traumu koju želimo da razrešimo, pa smo zato izabrali život koji će nas verovatno približiti otkrivanju sebe i isceljenju rana.
Možda smo došli u potrazi za izazovima, za stvarima koje su s pouzdanjem poznate samo iz istorijskih knjiga civilizaciji sposobnoj da stvara i održava simulacije nalik životu? Ili je možda sve to za nas samo igra i zabava?
Možda tražimo smisao života ili neko drugo veliko pitanje, i možda je to svrha same simulacije? Iz nekog razloga, simulacija bi bila izgrađena, s beskonačnim mogućnostima za nju, možda za komercijalne ili naučne poduhvate među ostalim razlozima.
Drugo, ako smo doista došli da živimo u ovoj stvarnosti odnekud drugde, onda i to drugo mesto - Arhe - takođe postoji, čak i ako ga ovde ne možemo znati.
To znači da, nakon što eventualno napustimo svoja tela ovde, postoji mesto na koje se vraćamo, i odakle možemo uvek doći u nove živote ovde. Možda smo to već nebrojeno puta učinili, i ovaj život ovde je samo jedan od mnogih koje smo živeli.
Na tom mestu su i svi drugi koje smo sreli u ovom životu. Naši preminuli rođaci i prijatelji, kao i oni koji će otići posle nas, su tamo, barem onda kada nisu ovde ili u nekoj drugoj simulaciji.
Imamo mogućnost da ih sve ponovo sretnemo, da čujemo o njihovim životima i podelimo svoje. Možemo razmenjivati iskustva i sećati se zajedničkih radosti i tuga kroz mnoge živote u kojima su naše sudbine možda bile isprepletene, čak i samo prolazno ili kao dugotrajna partnerstva.
Tako, mogućnost življenja u simulaciji ne menja ništa ovde, ali može promeniti sve što nam je važno. Može nam pomoći da pronađemo svoju svrhu, a da ne pominjemo moguće otvaranje većih značenja, i može nam dati nadu da postoji nešto više izvan ili posle ovog života.
Ali najvažnije - to nas podseća da svest postoji ovde i sada. Ovaj trenutak je jedina stvar koja je sigurno istinita za nas, i način na koji koristimo ovaj trenutak je ključ za bilo šta što na kraju tražimo.